Šemsina ispovjedaonica

(Skoro)Sve je istina, svaka sličnost je namjerna

18.05.2014.

Crna marama

Preselili smo se iz Doboja u Sarajevo 1990g. Muz je dobio novu sluzbu. Ja nisam mogla dobiti posao pa sam nastavila raditi na svom mjestu i vekendima putovati u Sarajevo. I onda jednog dana rat. Muz u Sarajevu, djeca i ja u Doboju, kod mojih roditelja. Kada sam krenula iz Sarajeva vozom, ponijela sam plastičnu kanticu eurokrema i jedan hljeb, da djeca ne budu gladna, ako voz negdje zastane. Na sebi sam imala crnu kožnu jaknu i pantalone. Tu jaknu sam nosila 3,5g u sva godišnja doba. ..... Čovjek iz Pojezdina , sela kod Dervente, koji je izgubio sina jedinca u ratu, redovno mi je donisio po 2 četvrtasta polumasna sira od po oko 1-1,5 kg , ponekad i šerpu masla, kaže djeci. Mnogi su donosili jaja, sir, voće, povrće. Jedna medicinska sestra mi je redovno davala gazu, uloške ,hranu za bolesnu komšinicu koja je umirala od raka. Ne rekoh da sam ja Bošnjakinja a oni Srbi - ljudi. Sudija, svekar moje koleginice redovno mi je bio potpora, pomagao, bio neko na koga sam mogla računati. Pokušavala sam izaći iz Doboja, molila vlasti vojne i civilne da me puste sa djecom da izađem, da nas razmijene, ali nisam uspjela. U septembru 1995g počelo je etničko čišćenje. Cijele četvrti su iseljavali put Maglaja. Skupljali su ih u autobuse na staroj željezničkoj stanici. Prvi dan sam ispratila grupu sugrađana i u sebi kovala plan kako bih i ja s njima izašla iz grada. Tako sam se drugi dan sakrila na kraj jednog autobusa, rekavši vojnicima ispred da sam došla da ispratim roditelje. Tu sam i ostala, šćućurena na podu autobusa opkoljena putnim torbama i pokrivena tuđim kaputima,kao u malom skloništu.Djecu sam polegla na sjedišta autobusa. Na glavi sam imala šarenu maramu, nisam željela da me neko prepozna na putu do autobusa i da budem vraćena. Čim sam ušla u autobus počela sam razmišljati moguće situacije narednih minuta i preduprijediti neželjene stvari. Bila sam zahvalna mužu koji mi je razvio bezbjednosnu kulturu, kako je govorio. Ako me neko krene tražiti, moram izgledati potpuno drugačije, djeca takođe. Kožnu jaknu sam izvrnula, tako da je koža bila do tijela a vani podstava od prugastog satena boje meda sa smeđim prugama. Zamolila sam žene koje su sjedila na obližnjim sjedištima da sa nekom zamijenim maramu. Nisu htjele, jedna je rekla da je njena marama od kašmira a moja nije. Onda je jedna gospođa u crnini, katolkinja , skinula svoju crnu maramu i dala mi. Nisam je poznavala. Djeca su imala jaknice sa dva lica koje su dobili od rodbine iz Njemačke. I njima sam izvrnula jakne i za tren su izgledali potpuno drugačije. Taman kad je sve obavljeno, autobus staje, muk. Mislim da smo stigli na odredište ali mi čudno što se ništa ne čuje, niko ne govori. Šutim, Čekam. A onda se začuje jak muški glas. "Je li u ovom autobusu doktorica sa djecom "? Muk. Izeta, koja je imala krupan glas, odvažno, istim tonom se prodere: "Nije, ona je ispratila roditelje i vratila se kući". Sve moje emocije su dotigle prag i čini mi se da ništa više nisam osjećala. Po hiljaditi put sam ponavljala molitvu koju sam u djetinjstvu naučila. Djeca nisu davala glasa. Vojnici su izašli, autobus je krenuo dalje. Kada smo izašli iz autobusa,već je bio mrak , vojska nas je pratila jedan dio puta. Djecu sam upozorila da idu naprijed sa mojom mamom, koja nije vidjela pa su je vodili. Rekla sam im da me ako šta treba, ne zovu imenom več teta Hido. Otac je gledao da bude blizu mene. Vojnik koji je prolazio pored kolone, gurnuo me laktom i rekao: " hajde baba , brže". Zbog crnih hlača, jakne, marame a najviše vjerovatno zbog psihofizičke slabosti odavala sam utisak starice. .........Crnu, uz to svilenu maramu, čuvam i danas. Žao mi je što ne znam gospođu koja mi je poklonila. A možda je i ona bila maskirana. Večeras slušam i gledam na TV-o o poplavama u mom gradu. To me asociralo na rat. Sjetih se crne marame i evo, poslije 19g ova priča izađe iz mene.

18.12.2010.

Nova godina

 

Majka mu je umrla  prije nekoliko godina  na namazu, u džamiji.  Otac alkoholičar.  Njih dvojica žive sami, s tim sto on pije puno više od oca.

Prije desetak  godina nisam ga poznavala. Naš prvi susret bio je obilježen mojim ogromnim strahom, pred dvolitarskom pivom I njegovim urlanjem  te mojim zvanjem hitne pomoći i policije. Kad su dosli po njega  pozdravio se sa mnom I sestrom, izljubio nas kao najmilije, ušao u sanitet I ubrzo nestao iz vida.

Poslije par dana poslao mi pozdrav iz KP Doma Zenica, I nastavio me redovno pozdravljati narednih godinu dana po prijateljici, Romkinji koja ga je obilazila.

Kad se vratio, bili smo jarani. Govorio bi mi kako nema nikoga osim mene I osoblja ambulante, na oca baš ne racuna, on pije, ali hvala mu, hrani ga i ima krov nad glavom. Govorio je kako on I svi ostali lopovi iz naselja mene vole, stite I kako me niko ne smije ni dirnuti. Dovodio bi na pregled svoje prijateljice, iz Beograda, Amerike, Sarajeva, sav ponosan što ima jaranicu doktoricu.

Kada bi došao u nevakat, gužvu, zamolila bih ga da ode, najčešće govoreći  da će nam doći inspekcija I da sve mora biti besprijekorno.  Rekao bi, u redu, u redu I otišao.

Drugi put bih rekla da sam umorana  (što je bilo tačno) I da dodje drugi put. Rekao bi kako me razumije, uvijek me oslovljavajući sa teta  iIi majka, iako razlika u godinama nije tako velika. Ponekad bih mu dala čokoladu, keks, voće, izbjegavajući da dajem novac iz bojazni da posjete ne postanu češće.

Vračajući se kući poslije druge smjene, uvijek bih ga sretala ispred samoposluge, gdje je pri upoznavanju napravio frku kao I u ambulanti, koja  se zavrsila  njegovim lupanjem stakla i  njihovim zvanjem policije. Kasnije su postali “jarani”. On je pomagao mušterijama da stave robu u plastične kese,  poneko bi mu dao koji  dinar, za pivu. Bilo bi mi neobično kad ga ne bih vidjela, misleći da je možda bolestan ili u zatvoru. Prije godinu dana imao upalu pluća , bio u bolnici.

Prije par dana došao, kod mene gužva pred vratima, a on propuštao pacijente. Izvolite gospodjo, izvolite gospodine, Vi ste stariji, znam ja reda.

Kad je “dosao na red” meni bilo vrijeme za doručak, pa kažem , izvini , umorna sam, moram ići jesti. Kaze, nema problema, doći ću ja teta kad Vi kažete, može I  za pet dana. Sjede.  Samo da Vam kažem,  govore neki  je praznik ,Muslimanski, ne znam, tako govore.  Kazem, ma ne znam. On, kao I obicno pijan.  Ponovo će : ma teta, kažu neki praznik, Muslimanski.  Ne znam, izvini, moram jesti.  Ode. Ne dadoh mu nista.

Poslije pauze dolazi stariji covjek. Kaze,  znate,  veceras  je uoci Nove godine.

Obicno bi me otac zvao telefonom da me podsjeti na to, da ne zaboravim, da napravim halvu. Njemu se blizi devedesetprvi  rodjendan  I prvi put zaboravio. 

Sjetih se šta mi je jaran  govorio. Bi mi zao, ali ubrzo osjetih olakšanje, jer ću uskoro kući, srešću ga pred prodavnicom I ispraviti grešku.  Pred prodavnicom ga nije bilo. Žao mi, ali udjoh da kupim devet namirnica, za nafaku u Novoj godini.  Dodjoh do kase, a On  stoji  pored. Gospodjice! Ovo je moja doktorica, dajte joj veliku kesu.  Teta!  Hocete li da Vas otpratim kući?

Hvala, ne treba, čeka me muž ispred.

Nego, izvini , nisam shvatila šta si mi ono danas govorio, puno ti hvala.  Nova godina je. Spustim mu krišom novac u ruku, on se zahvali, pozdravi I kaže da ce doći kako smo se dogovorili.

Dodjem kući, napravim halvu, ispuni me sreća.  Otac nije zvao, a nisam ni ja njega.  Zvao ga brat, pitao šta radi, a on rekao, ČEKAM.

25.06.2009.

Dušanka

 

             18.3.09. u 02h   mojoj kćerki

Rijetko gledam TV ali sad sam na godišnjem odmoru pa sebi priuštim i to ne/zadovoljstvo. Obično ne gledam program na teletextu niti u novinama pa emisije najčešće pratim od sredine ili skoro od kraja.Tako danas popodne upalim TV, a ono emisija o djevojčici Naomi, ima oko sedam osam godina i odlično svira klavir. Njena profesorica je hvali kako svira veoma zahtjevne kompozicije koje je teško raditi sa djecom tog uzrasta ali ona ima neki svoj osjećaj za muziku, pa ih dobro izvede. Pomislih, kako ime često određuje osobu, kako joj ga je majka dala vjerovatno po slavnoj manekenki i kako će i ona vjerovatno biti slavna pijanistica. Moja kčerka ima pravo „naše“ ime. Ja se nisam mogla odlučiti koje ime da joj dam, a onda je moja prijateljica predložila da joj damo ime po mom mužu, koje je tad bilo popularno žensko ime opjevano u pjesmi Bijelog dugmeta. Tako je i bilo. Dali smo joj ime Selma. Poslije kratkog vremena, kao svaka ponosna majka, tepala sam joj na razne načine i sve mi se činilo da je to malo da izrazi moju ljubav i divljenje. Onda sam je počela zvati mamina duša, dušica, Dušanka. To je prihvatio i moj otac, pa i danas kada je njegovoj unuci 25 godina, često me upita „kako je Dušanka?“.  Ona je dobro, završila je fakultet, sad je profesorica francuskog jezika u školi u Lukavici, Istočno Sarajevo.                                   Izgleda, ništa nije slučajno.

 

18.03.2009.

Zlatici

Postoje u našim životima ljudi koje znamo godiinama ali u nama ne ostave nikakavog traga. Volim reći „ ni po čemu ih ne možemo citirati“. Postoje opet drugi koje sretnemo možda samo jednom a nikada ih ne možemo zaboraviti, razgovor s njima i onaj utisak koji su na nas ostavili, nešto čime su obogatili našu dušu, znanje...

Prvi puta sam je srela kada je došla u naš kolektiv da zamijeni otsutnu koleginicu. Srednjih godina, tad čini mi se oko trideset pet, visoka, otmjenog držanja, gospodstvenog izgleda što bi rekla moja prijateljica Dijana, vrlo kulturna i rječita u ophođenju, milog izraza lica. Popričale smo i duše su nam se dotakle. Od tada sam je vidjela svega nekoliko puta u toku proteklih sedam ili deset godina, ne znam tačno, ali je se češće sjetim od onih koji su puno duže na neki način prisutni u mom životu. Živi sama. Lice joj je blago, ozareno, mislim da je voljela i da je sretna zbog toga, da je svoju ljubav koja je nekad bila upućena jednom čovjeku sad prenijela na sve ljude oko sebe, one sa kojima radi, u čijoj blizini živi, kojima zbog prirode posla pomaže. Razlikuje se od onih žena koje su voljele, ali im žao što su voljele, misle da su time nešto izgubile a ne dobile, pa im lice kruto, stav odbramben, imaju želju da se svete, povlače se u sebe i misle da je samo njihova ljubav bila prava ljubav.

Moja prijateljica je sada bolesna. Stalno mislim na nju, rijetko je nazovem, još je nisam posjetila. Na TV i u štampi ovih dana govore o krizi, recesiji. Kriza i recesija mogu biti u novčanicima ali ne i u duši. Zato ću još danas posjetiti moju prijateljicu, a umjesto skupog cvijeća koje nam se nudi u prodavnicama i živog, šarenog, poljskog koje još nije procvjetalo, a rado bih ga ponijela, ponijeću joj na dar ovu priču. Ona će to znati cijeniti.

 

 

 

10.06.2008.

Amir krenuo

u prvi razred osnovne škole. Možda je to bio i peti razred al za ovu priču nije bitno. Roditelji mu bili porijeklom sa sela, fakultetski obrazovani. Nekoliko tetaka bilo sa po kojim razredom škole. Svaki dan bi navraćale kod Amirovih roditelja oko podne, a kad bi ih pitali gdje su bile, odgovarale bi da su išle "u opštinu gonjat' papire ". Ti ljudi su ustajali rano i rano polazili u opštinu i kod ljekara, pa su poslove uglavnom završavali dok bi "građani" spavali. Poslije mjesec.dva nastave, Amir imao kontrolni iz poznavanja prirode i društva. Nije se pripremao pa se uplašio hoće li znati i kakvu će ocjenu dobiti . Jedno pitanje je glasilo, šta je to opština/općina? Nije znao odgovor, mislio se, mislio, a onda se sjetio. "Opština je zgrada u kojoj se gonjaju papiri". I danas njegovi drugovi i nastavnici to prepričavaju. Mislim da je dobio 5. Gimnaziju je završio odličnim, učenik generacije a sad je brucoš na ekonomiji, sa super ocjenama.

21.05.2008.

Živa i kažu....

prilično zdrava, u skladu sa dobi. Danas sam došla kući iz bolnice, sa ispitivanja. Imala sam jako fine cimerke, toliko smo učile jedna od druge i bile jedna drugoj podrška, pa se rastužismo kad nas dvije danas krenusmo kući a ova treća ostade još koji dan. Mlada djevojka je nas dvije zvala " stare žene" i poklonila nam knjigu za uspomenu. Kod mene piše:"staroj ženi,Maidi, za uspomenu na bolesnićke dane". Knjiga se zove " Možeš biti najsretnija žena na svijetu" i veoma mi se dopada.

Odlučih još neko vrijeme poštovati bolnički režim, znači lijeganje između 22 i 23h.

Želim Vam laku noć i zahvaljujem svima na podršci , potpisanim i nepotpisanim.

Ko voli, nudim med i mlijeko pred spavanje, a i sama ću :)

23.04.2008.

Živa i...

ne baš zdrava. Redaju mi nekakve dijagnoze, a ja vjerujem u svoju snagu i energiju pa kažem " šta doktori znaju".  Preporučuju mi poštedu od fizičkih aktivnosti a ni intelektualne mi za sad ne gode. Apstiniram od blogga do daljnjeg. Pozdrav svima,  znanim i neznanim.

23.02.2008.

Prijatelj

                         Fatu ovih dana muči alergija. Ranije je glavni simptom bila promuklost a sada jak suhi kašalj i svrbež tijela. Pije lijekove i sve što je ikad pročitala da pomaže. Tri noći nije spavala od kašlja. Danas joj bolje , ali svrbež tijela, najviše leđa, ostao. Jutros kad je pošla na tuširanje sjeti se svog pokojnog Prijatelja. Uze sapun za veš, umjesto uobičajenog sapuna, kupke inače ne voli, da li zbog mirisa koji joj izaziva alergiju ili zbog trvdoglavog odbijanja pomodnih stvari, pa makar bile i dobre. Prihvati ona mnoge ali joj treba vremena.

                       Prijatelj je kolega koji je u ratu došao iz Tuzle, gdje je bio penzionisan, u Doboj. Fata do tada radila sve poslove u službi sama, jer su neki kolege dobili otkaz a neki samovoljno otišli. Fata nije imala gdje da ode. Sa dvoje djece se zadesila tu, muž ostao u Sarajevu.  U Doboju joj bili roditelji i brat, pa mislila bolje je tu biti na pola izbjeglica iz Sarajeva, barem u roditeljskoj kući, nego negdje totalna. A opet, nije mogla konsultovati muža u donošenju odluke da ide u svijet sa dvoje male djece, pa ostala. Kolega je bio prilično zatvoren, kad ne bi imao posla stalno bi čitao engleski rječnik. Kad bi Fata predložila da malo pričaju na engleskom, odbijao je, on zna riječi ali mu ne valja izgovor. Zbog njegovog životnog i profesionalnog iskusta, a oba su bila bogata i vrijedna, Fata je voljela s njim razgovarati. Vidjela je da i njemu ti njihovi razgovori gode, ali je njoj prepuštao inicijativu. U pauzi radnog vremena izlazio bi do prodavnice preko puta i često kupovao đirit  (kabaš, sapun za veš). Pita ga Fata,  što če Vam toliki đirit? Kaže,  za sve. Kako za sve. Za kosu, tijelo, veš. Fata ga pogleda, kosa gusta, prosijeda, skroz kratko ošišana, mladalački. Tijelo uspravno, šlank, koža ko u mladića. Nije pušio, volio popiti. Stanovao u stanu kolege, koji su mu dodijelili, a bilo praznih boljih kuća i stanova. Kupovao jorgan, jastuk, bokal, tranzistor i sve neophodne sitnice potrebne jednom samcu, a mogao dobiti otuđene, džaba. Nije htio. Jednom je u razgovoru rekao kako mu je sin  dobrovoljac, došao iz Beograda da "pomogne" u Bosni. Nisu imali nikakvog kontakta a i od ranije se nisu slagali. Možda zato što su se roditelji razveli, ili... Nije imao vijesti od njega kao ni Fata od muža. Fata mu kaže: mi ovdje lijepo sjedimo i pričamo a oni naši se možda gledaju preko nišana. On se blago nasmije. Dobio od nekog bonove za doručak u hotelu Bosna pa svaki dan zove Fatu, da na pauzi idu na doručak. Fata ljubazno odbije, a on kaže, neće ni on ići bez nje. Kad je vidjela da ne razumije, Fata mu kaže. Molim Vas, nemojte me više zvati. Kako biste se osjećali da neko s kraja sale poviče, doktore zašto ste doveli tu balinku ili da mi donese metlu da metem salu. Kaže, ne bi valjda.  Bi, neki dan su kolegi koji je izašao poslije noćne dežure dali metlu da mete ulicu ispred Hitne, reče Fata. Zaćutao je i zamislio se.

                      Jednom je pričao o ženi koju je volio, al' neće da kaže ime. Fata kaže, šaljivo, sigurno je Balinka. Taj joj izraz postao uobičajen u toj sredini. Drugi koega joj objasnio da u tom izrazu nema ništa loše, Balija znači medar. Odgovaralo joj, nije joj se dalo da provjerava. Drugi put je pričao o ocu koji je bio pop. On sam nije bio religiozan, tako je pričao ili bar mislio da je tako. Drugi put bi pričali o knjigama koje su čitali ili bi ga Fata pitala za mišljenje o nekom detalju iz knjige koju čita. On bi knjigu ponio kući, pročitao a onda bi dao mudar komentar. Kada bi granate počele padati, svi bi išli u podrum, sjeli na drvene klupe i čekali da prestane. Fata bi sjedeći odmah zaspala.

Poslije nekoliko godina zvala je telefonom jednu saradnicu a ona dala sušalicu kolegi ne govoreći ko je na vezi. Odmah je prepoznao glas i toliko se derao od radosti da se moglo čuti čitav blok dalje. Zatim ga je poslije osam godina vidjela na autobuskoj stanici, pri dolasku iz Sarajeva u posjetu roditeljima. Pored njega mlađa, lijepa, dotjerana žena. Predstavi jednu drugoj - zvala se Tidža.  Bilo je u prolazu, nije ga uspjela pitati za sina. Njen muž je hvala Bogu bio živ.

                   Prije tri godine joj rekoše da je umro na vikendici, slaveći rođendan sa društvom. Iznenadila se . Nije imao nekih rizika izuzev umjerenog pića i sigurno velike boli koju je pokušavao sakriti. Dugo je osjećala veliku tugu i gubitak. 

19.02.2008.

Savjest

                Fata voli svoj posao premda je nekad maksimalno iscrpljuje. Neki dan joj došla gospođa i priča kako i njena kćerka želi da upiše isti studij , ali je komšinica odgovara jer je to teško i dugo traje. Fata kaže:" Pozdravite kćerku i neka samo upiše, svaki studij je težak i svaki posao je težak ako čovjek želi da ga dobro radi. Teško je biti i dobar frizer i dobar trgovac i dobar službenik...". I dobar kazandžija, da ne zaboravim.
               Prije dva dana , nedjelja, Fata radi 12 sati. Da razbije monotoniju, malo anketira "klijente", malo ih educira. Dodje jedan stariji čovjek, sedamdeset pet godina, odaje utisak osobe koja se nije puno potrošila kroz školovanje, malo grubljeg ali zdravog, vedrog izgleda., reklo bi se da ima barem 10 godina manje. Fata mu postavi nekoliko pitanja, kao: od kad puši, da li bi mogao prestati sa pušenjem ili barem smanjiti broj cigareta  i td.  Kaže, bio prestao osam godina a kad mu je poginuo sin opet počeo.  Kad završiše razgovor, Fata se zahvali a on odmah zatraži "protuuslugu". Naviknuta na taj "profil  "ljudi, Fata shvati i ispuni mu želju. Kad je pošao iz kancelarije Fata primijeti kako nikad ne bi pomislila da ima toliko godina, jer izgleda puno mladji. Čovjek će:" pa ja i nemam toliko godina, nego pet manje".
 " Kako to" , Fata će. On nastavi: " Prije rata, trebao ja u penziju, imao staž a nisam imao godine. Onda izvadim novu ličnu , pet godina stariji i odem u penziju".
Fata će: "pa kako?". Čovjek: "lijepo, sa dva svjedoka". Fata : " pa kako ste smjeli, kako Vas nije bilo strah?" Čovjek  : "čega?" Fata će " da Vam se ne desi nešto loše u životu" . Čovjek, stalno sa osmijehom: "Šta će mi se desiti?"  I ode.
Fata osta ne vjerujući.

10.02.2008.

Rođendan i ...

Od kad znam za sebe njegove rođendane smo obilježavali. Sutra mu je osamdeset osmi. Odosmo danas, dan ranije, stotinu pedeset kilometara daleko. Sutra zbog obaveza ne bismo mogli. Poranismo nas četvoro, da ostanemo što duže, jer se isti dan moramo vratiti kući. Kad tamo, sve spremno, čeka. Majka napravila dvije vrste kolača i tri slana jela, po starinski.  Ipak se obradovao torti na kojoj je pisalo sretan rođendan, 88-i, ali se brojevi od šlaga u putu obrisali. Pomislih, možda je tako i bolje.

Dan bijaše lijep, pa poslije ručka predložih da odemo na kafu i sladoled u tržni centar, udaljen nekoliko kilometara, smješten između dva grada, da se malo provoza a znam i da voli sladoled. Prihvati, bi mu drago.

Usput ga pitam, kako se zvao onaj  Rom "Bajro " ( ime sam izmislila ) o kom sam u julu napisala priču. Reče, ne zna. I on kao i ja zna samo prezime, a da sam mu rekla ranije, pitao bi svog vršnjaka. Pitam, je li istina ono što je Bajro pijan govorio, da je rođen u kući bivšeg predsjednika opštine preko puta naše. Kaže jeste, bili su podstanari a otac mu bio kovač. Pitam, je li živ. Kaže, nije. Je li mu živ onaj sin, taksista? Kaže, nije, poginuo.

Pitam za drugu poznatu Romsku porodicu. Kaže, bili su pošteni, živjeli od svog rada. Njihov predak, Salih, poslije Austrougarske, za vrijeme Kraljevine SHS ( Kraljevina Srba ,Hrvata i Slovenaca) a kasnije i za vrijeme Stare Jugoslavije bio prvi  ovlašteni treger ( nosač), koji je pristiglim putnicima prevozio i nosio prtljag od stere željezničke stanice do hotela Griz.  Na kaputu je imao ovalnu metalnu pločicu sa brojem jedan. To je pričao sa tolikom ozbiljnošču i poštovanjem, da sam pomislila kako je to bilo veliko zvanje i nije ga bilo lako postići.

Još mi dade sliku svog i majčinog rahmetli oca, da ih uramim i čuvam jednu pored druge.

Bi nam žao kad krenusmo kući.


Stariji postovi

Šemsina ispovjedaonica
<< 05/2014 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI LINKOVI

Šta je sreća ?
''Stvarna i sigurna sreća mnogo više je dar misli i srca nego dar spoljašnjeg svijeta'' Jozef Čapek

Nijedna sreca nije tako velika kao dusevni mir.
Budha

''Prava je tajna sreće u tome da mnogo zahtijevamo od sebe, a vrlo malo od drugih''.
Albert Ginjon

Пре него што кренете
да тражите срећу,
проверите - можда сте
већ срећни. Срећа је
мала, обична и
неупадљива и многи
не умеју да је виде.
Душан Радовић
(1922-1984)



Najljepše u nama
,, Takav je život da čovek često mora da se stidi onoga što je najlepše u njemu i da upravo to sakriva od sveta, pa i od onih koji su mu najbliži.''
Ivo Andrić

Lijep, snažan, bogat, mudar
''Onaj ko nije lijep u dvadesetoj, snažan u tridesetoj, bogat u četrdesetoj i mudar u pedesetoj, nikada neće biti ni lijep, ni snažan , ni bogat, ni mudar.''
Herbert

IZREKE NEKIH MENI DRAGIH LJUDI
Kako sam se nadala, dobro sam se udala.

--------------------------------------

'' Ni đavo nije crn kao što izgleda''

----------------------------------------

''Što u selu vidiš, u sebe se nadaj''

----------------------------------------
''Velik turban, pod njim hodže nema''

MOJI FAVORITI

Broja%u010D posjeta
34937

Powered by Blogger.ba