10. Veliki grad

 

Kad sam živjela u malom gradu mislila sam da je u velikom gradu sve bolje, pa kad bih bila u društvu ljudi iz velikog grada automatski bih im davala prednost. Kad sam došla da studiram u veliki grad mislila sam opet isto, jer je veliki grad imao fakultet koji mali grad nije imao.Vratila se u mali grad. Kasnije došla živjeti u veliki grad. Opet sam mislila isto, jer je na zgradi u velikom gradu bio interfon, a u malom nije i td. U ratu opet živjela u malom gradu, krajem rata opet došla u veliki grad. Sad ne mislim isto. Počela raditi u velikom gradu. Nisam imala pisaću mašinu (pa kupila , kompjuter je tad bio rijedak imetak), telefon na stolu, stolicu  i mnogo toga što imadoh u malom gradu. Ljudi bijahu sa mnogo manje entuzijazma i znanja nego tamo. Druženja drugačija. Grad velik, ako hoćeš do penzije možeš negdje ćučati neprimjećen, ako te dotle ne izbace. U malom gradu si kao pod lupom, htio ne htio moraš biti dobar. Ako nisi dobar onda si loš. Ne možeš ćučati samo onako.  Ja neću tako. Počeh tražiti svoje mjesto pod suncem i skoro ga nađoh. Pokvareni interfon na zgradi popraviše. Na poslu dobih kompjuter i stolicu. Postaše popularne edukacije, CPD, ljudi opametniše. Možda ipak nije do grada, nego do mene i do rata.

6 komentara

  1. Sve ima svoje prednosti i mahane. Dok sam živio u jednom baš velikom gradu (15 miliona stanovnika). osjećaš se nekako bezze, teško se istaći i dokazati… u Sarajevu mi je mnogo drugačije, manje – više poznaješ dosta osoba, i one koje ne znaš, poznaješ ih preko nekoga…. ono sistem “On/Ona ti se druzi sa tim i tim”, pa onda ono tipa.. On/Ona ti je rođak od ovog ili od onog…, u glavnom sa svakim se moze uspostaviti nekakva komunikacija

Komentariši