beats by dre cheap

Zlatici

Postoje u našim životima ljudi koje znamo godiinama ali u nama ne ostave nikakavog traga. Volim reći „ ni po čemu ih ne možemo citirati“. Postoje opet drugi koje sretnemo možda samo jednom a nikada ih ne možemo zaboraviti, razgovor s njima i onaj utisak koji su na nas ostavili, nešto čime su obogatili našu dušu, znanje...

Prvi puta sam je srela kada je došla u naš kolektiv da zamijeni otsutnu koleginicu. Srednjih godina, tad čini mi se oko trideset pet, visoka, otmjenog držanja, gospodstvenog izgleda što bi rekla moja prijateljica Dijana, vrlo kulturna i rječita u ophođenju, milog izraza lica. Popričale smo i duše su nam se dotakle. Od tada sam je vidjela svega nekoliko puta u toku proteklih sedam ili deset godina, ne znam tačno, ali je se češće sjetim od onih koji su puno duže na neki način prisutni u mom životu. Živi sama. Lice joj je blago, ozareno, mislim da je voljela i da je sretna zbog toga, da je svoju ljubav koja je nekad bila upućena jednom čovjeku sad prenijela na sve ljude oko sebe, one sa kojima radi, u čijoj blizini živi, kojima zbog prirode posla pomaže. Razlikuje se od onih žena koje su voljele, ali im žao što su voljele, misle da su time nešto izgubile a ne dobile, pa im lice kruto, stav odbramben, imaju želju da se svete, povlače se u sebe i misle da je samo njihova ljubav bila prava ljubav.

Moja prijateljica je sada bolesna. Stalno mislim na nju, rijetko je nazovem, još je nisam posjetila. Na TV i u štampi ovih dana govore o krizi, recesiji. Kriza i recesija mogu biti u novčanicima ali ne i u duši. Zato ću još danas posjetiti moju prijateljicu, a umjesto skupog cvijeća koje nam se nudi u prodavnicama i živog, šarenog, poljskog koje još nije procvjetalo, a rado bih ga ponijela, ponijeću joj na dar ovu priču. Ona će to znati cijeniti.

 

 

 

Šemsina ispovjedaonica
http://supersemsa.blogger.ba
18/03/2009 12:38