beats by dre cheap

Crna marama

Preselili smo se iz Doboja u Sarajevo 1990g. Muz je dobio novu sluzbu. Ja nisam mogla dobiti posao pa sam nastavila raditi na svom mjestu i vekendima putovati u Sarajevo. I onda jednog dana rat. Muz u Sarajevu, djeca i ja u Doboju, kod mojih roditelja. Kada sam krenula iz Sarajeva vozom, ponijela sam plastičnu kanticu eurokrema i jedan hljeb, da djeca ne budu gladna, ako voz negdje zastane. Na sebi sam imala crnu kožnu jaknu i pantalone. Tu jaknu sam nosila 3,5g u sva godišnja doba. ..... Čovjek iz Pojezdina , sela kod Dervente, koji je izgubio sina jedinca u ratu, redovno mi je donisio po 2 četvrtasta polumasna sira od po oko 1-1,5 kg , ponekad i šerpu masla, kaže djeci. Mnogi su donosili jaja, sir, voće, povrće. Jedna medicinska sestra mi je redovno davala gazu, uloške ,hranu za bolesnu komšinicu koja je umirala od raka. Ne rekoh da sam ja Bošnjakinja a oni Srbi - ljudi. Sudija, svekar moje koleginice redovno mi je bio potpora, pomagao, bio neko na koga sam mogla računati. Pokušavala sam izaći iz Doboja, molila vlasti vojne i civilne da me puste sa djecom da izađem, da nas razmijene, ali nisam uspjela. U septembru 1995g počelo je etničko čišćenje. Cijele četvrti su iseljavali put Maglaja. Skupljali su ih u autobuse na staroj željezničkoj stanici. Prvi dan sam ispratila grupu sugrađana i u sebi kovala plan kako bih i ja s njima izašla iz grada. Tako sam se drugi dan sakrila na kraj jednog autobusa, rekavši vojnicima ispred da sam došla da ispratim roditelje. Tu sam i ostala, šćućurena na podu autobusa opkoljena putnim torbama i pokrivena tuđim kaputima,kao u malom skloništu.Djecu sam polegla na sjedišta autobusa. Na glavi sam imala šarenu maramu, nisam željela da me neko prepozna na putu do autobusa i da budem vraćena. Čim sam ušla u autobus počela sam razmišljati moguće situacije narednih minuta i preduprijediti neželjene stvari. Bila sam zahvalna mužu koji mi je razvio bezbjednosnu kulturu, kako je govorio. Ako me neko krene tražiti, moram izgledati potpuno drugačije, djeca takođe. Kožnu jaknu sam izvrnula, tako da je koža bila do tijela a vani podstava od prugastog satena boje meda sa smeđim prugama. Zamolila sam žene koje su sjedila na obližnjim sjedištima da sa nekom zamijenim maramu. Nisu htjele, jedna je rekla da je njena marama od kašmira a moja nije. Onda je jedna gospođa u crnini, katolkinja , skinula svoju crnu maramu i dala mi. Nisam je poznavala. Djeca su imala jaknice sa dva lica koje su dobili od rodbine iz Njemačke. I njima sam izvrnula jakne i za tren su izgledali potpuno drugačije. Taman kad je sve obavljeno, autobus staje, muk. Mislim da smo stigli na odredište ali mi čudno što se ništa ne čuje, niko ne govori. Šutim, Čekam. A onda se začuje jak muški glas. "Je li u ovom autobusu doktorica sa djecom "? Muk. Izeta, koja je imala krupan glas, odvažno, istim tonom se prodere: "Nije, ona je ispratila roditelje i vratila se kući". Sve moje emocije su dotigle prag i čini mi se da ništa više nisam osjećala. Po hiljaditi put sam ponavljala molitvu koju sam u djetinjstvu naučila. Djeca nisu davala glasa. Vojnici su izašli, autobus je krenuo dalje. Kada smo izašli iz autobusa,već je bio mrak , vojska nas je pratila jedan dio puta. Djecu sam upozorila da idu naprijed sa mojom mamom, koja nije vidjela pa su je vodili. Rekla sam im da me ako šta treba, ne zovu imenom več teta Hido. Otac je gledao da bude blizu mene. Vojnik koji je prolazio pored kolone, gurnuo me laktom i rekao: " hajde baba , brže". Zbog crnih hlača, jakne, marame a najviše vjerovatno zbog psihofizičke slabosti odavala sam utisak starice. .........Crnu, uz to svilenu maramu, čuvam i danas. Žao mi je što ne znam gospođu koja mi je poklonila. A možda je i ona bila maskirana. Večeras slušam i gledam na TV-o o poplavama u mom gradu. To me asociralo na rat. Sjetih se crne marame i evo, poslije 19g ova priča izađe iz mene.

Šemsina ispovjedaonica
http://supersemsa.blogger.ba
18/05/2014 22:38